S koje strane zrcala želimo biti?

Dvorište varaždinske barokne palače Sermage bilo je ovoga ljeta pozornica na kojoj su predstavom Brigita dvije kulturne institucije, ujedno i koproducenti, obilježile svoje okrugle obljetnice: Gradski muzej stotu, a Umjetnička organizacija Gllugl desetu godinu postojanja. Kreaciju Brigite, društveno angažiranog trilera, koproducenti su povjerili Kseniji Krčar koja je, osim što je autorica teksta, ujedno i redateljica, scenografkinja i kostimografkinja.

Otvoreni prostor izvedbe poslužio je kao prostorija koju od publike dijeli zamišljeno zrcalo, i u kojoj se odvija zagonetna igra bez jasno naznačenih pravila / Snimila Monika Rusak

Otvoreni prostor izvedbe poslužio je kao prostorija koju od publike dijeli zamišljeno zrcalo, i u kojoj se odvija zagonetna igra bez jasno naznačenih pravila, osim obveze poštovanja slova zakona. Petero otmjeno odjevenih igrača na pozornicu dolazi s povezima na očima, a tajanstvena gospođa M. pobjedniku obećava sto tisuća eura. No igrače muči nepoznata priroda igre, a nije im jasno ni zašto su baš oni izabrani da u njoj sudjeluju. Kako se određuje pobjednik? Gleda li ih tko iza zrcala? Jesu li se našli u kakvom escape roomu, nepoznate teme i organizatora? Ili je posrijedi bizarni eksperiment, istraživanje u kojem nisu ništa drugo doli pokusne životinje? Uhvaćeni u usisni vrtlog takvih pitanja, igrači su sve nervozniji, i među njima uskoro nastaju trzavice, sa stalnim propitkivanjima o istinskoj svrsi igre.

A budući da je ta svrha isprva teško dokučiva, gledatelju sve može nalikovati na teatar apsurda kojim mu se poručuje da nema ničeg na ovome svijetu osim praznine i besmisla, i da nam traganje neće dati rezultata. Ipak, uskoro se pojavljuju prve indicije, čije će gomilanje otkriti da se dogodio zločin, te postaje jasno da je drama isplanirana u kriminalističkoj formi kojom su gledatelji pozvani na igru detekcije, zajedničkog razotkrivanja onostranih poriva, ali i nehaja i zaborava koji takve nagone dodatno okoštavaju.  

Tena Antonija Torjanac od skidanja poveza s očiju samouvjereno utjelovljuje prznicu Gretu, sklonu izazivanju sukoba, osobito s borbenim odvjetnikom Franom, kojeg Jura Ruža igra, uz britak jezik, i snažnom neverbalnom ekspresijom. Nikša Eldan u ulozi poduzetnika Toma uspješno ekvilibrira između neurotičara i pragmatika, dok će Filip Eldan, najprije suzdržani promatrač, uvjerljivo odigrati labilnog i eksplozivnog profesora. Sara Ipša kao informatičarka Ana od plahe se i pomirljive djevojke, nakon što dobrano potegne iz boce, živo pretvara u nepopustljivu heroinu spremnu i na fizički sukob.

U paranoičnoj atmosferi međusobnih optužbi i propitkivanja jedina bi staložena osoba trebala biti voditeljica igre, tajanstvena gospođa M., no varaždinska nacionalna prvakinja Jagoda Kralj Novak igra je na trenutke bezumnim zanosom i finom, ali i karikaturalnom afektacijom, osobito uočljivom u izvedbi Gershwinove arije Summertime. Prateći pijanist i skladatelj Vid Novak Kralj, stalno prisutan pri dnu pozornice, čuvenoj uspavanci daje jazz prizvuk iz njezinih kasnijih inkarnacija, a atmosferičnom glazbom prati i ostala zbivanja na pozornici.  

Kako bi se zadovoljila kriminalistička forma, ključno je bilo iznijeti činjenice potrebne da se dođe do odgonetke, a tog se zadatka Ksenija Krčar prihvatila u postmodernističkoj maniri. Tako se kao intertekstualni motiv pojavljuje roman Deset malih crnaca Agathe Christie (svaki igrač pronalazi svoj primjerak), dok dijaloška referenca na film Igra Davida Finchera naznačuje intermedijalni pristup završnici drame. Naime, putem fragmentirane videoprojekcije na zidu palače (autor je međunarodno priznati snimatelj Damir Chytil) vraćamo se u prošlost, te doznajemo tko je (prava) Brigita, kakve je neposredne okolnosti vežu uz igrače, te tko ju je ubio.

Dvorišna scenografija zahtijevala je praktična rješenja, što je izvedeno s nekoliko sanduka u kojima se nalaze rekviziti i pokrajnjim stalkom za alkoholna pića, gorivom koje će dinamizirati likove. Na štetu ambijentalnosti, palača Sermage iskorištena je, osim kao zid za projekciju i programsku knjižicu, tek u jednom navratu, kad gospođa M. u arkadnom hodniku na prvom katu obznanjuje da je nestalo struje.

Brigita svakako nije bez struje, naoko laka žanrovska forma zapravo je intrigantna psihološka drama koja se bavi femicidom, podcrtava važnost aktivizma, te zaziva građansku hrabrost da se nešto učini, što je uvijek dobrodošao podsjetnik, svima kojih se to tiče, da se slovo zakona doista mora poštovati. Jer, iza zamišljenog zrcala, odakle zbivanja promatra Brigitina majka, stvari često nisu onakve kakvima se čine, te nam ostaje izabrati, dok gledamo osramoćenog i prezrenog ubojicu, s koje strane zrcala želimo biti.